Da bi mogli razumjeti probleme mladih te na vrijeme i adekvatno se uključiti u njihovo rješavanje, moramo biti upoznati sa svim razvojnim

promjenama u djetinjstvu.

Obično ti problemi iz kuta odraslih nisu značajni, ali mladi ih doživljavaju sasvim drukčije. U tim osjetljivim godinama, djecu je lako povrijediti, što ima za posljedicu udaljavanje od obitelji i škole. Djeca tada pribjegavaju savladavanju svojih teškoća i problema na način koji nije opravdan ni prihvatljiv.

 

Prijelaz iz djetinjstva u mladalačko doba počinje između 10. i 12. god., a završava se između 15. i 16. godine života. To je doba puberteta. Zbog naglog utjecaja spolnih hormona dolazi do vidljivih promjena kako u tjelesnom tako i u psihičkom razvoju djeteta.

U ovom razdoblju se javlja nejednolik rast i razvoj pojedinih dijelova tijela, npr. brži rast ruka i noga u odnosu na trup, što djeci daje tipičan nezgrapan izgled. Često dolazi i do naglog debljanja zbog nakupljanja masnog tkiva, do pojave bubuljica radi pojačanog lučenja lojnih žljezda, a što utječe i na brže zamašćivanje kose. Nagli rast u visinu uzrokuje ponekad loše držanje tijela i iskrivljenje kralježnice, osobito onda kada su djeca izložena većim naporima i ukoliko se nepravilno hrane i nedovoljno kreću.

 

Rad srca , pluća i drugih organa pokazuje promjene i neuravnotežen ritam. Zato pojava glavobolje, ubrzan rad srca i slične smetnje, nemaju onu važnost kojom taj problem tretiramo u drugim životnim razdobljima.

Tjelesne promjene u pubertetu prate i duboke psihičke promjene. Tako na početku puberteta djeca postaju tvrdoglava, odbijaju poslušnost, sklona su ispoljavanju prkosa i lako mjenjaju raspoloženje. I u školi postaju ponekad površna, nemarna, suprotstavljaju se starijem od sebe i često su u sukobu s njima. Ove promjene su vezane za želju da svima pokažu da su odrasli, da više nisu djeca. Kod njih se javljaju sasvim novi interesi, želje i potrebe. Počinju otkrivati «drugi spol», ljepotu prirode, glazbe i drugih umjetničkih vrijednosti.

 

U psihi djeteta dolazi do vidnih promjena. Djeca bitno mjenjaju svoje ponašanje – postaju prkosna, neposlušna, tvrdoglava i agresivna. Ili u nekim slučajevima se suviše povlače, često su šutljivi i brzo mjenjaju raspoloženje.

 

Osnovni razlog tomu je što djeca ne žele da ih okolina smatra djecom, već odraslim mladim ljudima, a okolina im stalno daje na znanje da su još djeca. Oni to u biti i jesu, ali osnovna pogreška je u tomu što se to stalno naglašava. Ako želimo suzbiti neprihvatljivo ponašanje djece u pubertetu, treba im pokazati da ih smatramo ravnopravnim članovima zajednice, da ih cijenimo, ali samo onda ukoliko je njihovo ponašanje prihvatljivo i dobro, a ne prkosno i tvrdoglavo.

Čest razlog ironičnog ponašanja pubescenta prema roditelju ili nastavniku je u tomu što dijete u doba puberteta sve više analizira i kritički promatra postupke odgajatelja te počinje pronalaziti njegove slabosti i propuste. Zato i sami moramo imati stalnu kontrolu svog ponašanja kako nas djeca nebi pčela kritizirati.

 

Mnogi odgajatelji misle da je neprihvatljivo ponašanje pubescenta potrebno suzbiti strogim odgojem. Ali, svaki pokušaj da se takvo ponašanje suzbije silom ili grubošću, vraća se još većim neposluhom djeteta.

 

Dijete u pubertetu može psihički trpjeti i zbog toga što je odgajatelj prema njemu suviše hladan, odbojan i nepristupačan. Dijete može dobiti osjećaj zapostavljenosti i boji se svih promjena koje su nastupile te sve više gubi sigurnost i samopouzdanje u sebe. Mnogi pubescenti, koji osjećaju da ih odgajatelji ne prihvataju na poželjan način i da ih ne razumiju, žele pokazati svoje nezadovoljstvo i time što počinju pušiti, piti alkoholna pića, napadno se oblačiti, nositi neobične frizure i sl. U nekim slučajevima se upuštaju u preuranjene i nepromišljene veze sa suprotnim spolom, nekada dolazi i do pojave delikvencije ili drugih neprihvatljivih oblika ponašanja.

 

Odgajatelji mogu izbjeći sve sukobe i negativne pojave kod pubescenta, ukoliko svate da se on osjeća nesigurnim, ali da on to neće priznati ni sebi ni drugima. Ta nesigurnost nosi veliku potrebu i želju za podrškom i pružanjem adekvatne pomoći, ljubavi svoje okoline. Ako to ne nađe u svojoj obitelji, potpuno će se povući u sebe ili će potražiti skupinu vršnjaka izvan svog doma koja može negativno uticati.

Zato je dužnost obitelji da dijete prihvate s ljubavlju i razumijevanjem, kako bi mu pomogli da uspješno prebrodi ovo životno razdoblje i uđe u život kao sretna i zrela ličnost.

 

U ovom razdoblju života djeca nastoje svojim ponašanjem zadiviti vršnjake, do mišljenja roditelja i nastavnika manje im je stalo. To je i razlog da se organiziraju dječije skupine koje su sastavljene od istog spola, a obično se organiziraju u vanškolskim aktivnostima. Ponekad se između pojedinih skupina dešava sukob, što negativno djeluje na socijalnu klimu u razredu.

 

Pubescenti su obično osjetljivi na emocije drugih. To im omogućava da uspostavljaju i održavaju emocionalne veze i da paze da ne povrijede druge. Nastupa faza egocentrizma, pojedinci su zainteresirani samo za sebe i svoje probleme, a neosjetljivi su za probleme drugih. To izaziva ljutnju i sukob s drugima. Pojedinci koji pokazuju nekooperativnost, nesposobnost prihvatanja drugih, pretjeranu impulsivnost, nedostatak samopouzdanja, zadovoljstvo sobom, depresivnost, anksioznost, sukobljavaju se sa normama i zahtjevima odraslih, što obično vodi u atipične i antisocijalne oblike ponašanja.

Pubescenti su svjesni mnogih konflikata koje oni izazivaju i nevolja koje sebi stvaraju, ali nisu dovoljno sposobni i spremni da se s njima suoče.

Što se tiče razvoja misaonih funkcija, u periodu puberteta javlja se logičko mišljenje o konkretnim stvarima.

Razvoj pamćenja i mašte je veoma brz. Djeca imaju snažnu motivaciju za sticanje znanja, interesovanje i potrebu da pokažu što znaju (recitirati, pjevati, crtati, modelirati, vole da pišu o onome što zapažaju i sl.). Učenje čitanja, pisanja, prepričavanja pročitanog, učenje matematičkih operacija bitna je predpostavka za kvalitet učenja i razvoj inteligencije uopće. Postoji razlika u kognitivnoj funkciji između dječaka i djevojčica. Djevojčice su superiornije u verbalnoj funkciji, pisanju, čitanju. Dječaci su superiorniji u matematičkom rezoniranju, u razumijevanju prostornih odnosa u rješavanju problema. Postoje razlike u načinu učenja i davanju odgovora. Neka impulsivna djeca brzo dolaze do odgovora na pitanje, dok druga reflektivna su sklona analizi različitih odgovora i sporije daju odgovore. Impulsivnu djecu više privlači problem sa globalnim uvidom u sadržaj, manje ulaze u detalje.

 

Znatan broj mladih imaju neurotske tendencije koje utječu na ponašanje i učenje. Ozbiljne smetnje u učenju i komuniciranju mogu biti prouzročene zbog nezrelosti, nesvjesnih potreba i motiva, potisnute želje, osjećaj više ili manje vrijednosti, prisustvo kompleksa, fobije, perverzije, opsesije, smetnje u mišljenju, teškoće u emocionalnom životu, izrazito visok i nizak količnik inteligencije, nedostatak motivacije za učenje i rad.

 

Kod djece između 11. i 15. godine života posebice se javljaju negativni vidovi isticanja kao što su psovke, grubosti u ponašanju, banalan govor i razne vrste nasilja. U negativne vidove ponašanja spada i neobično oblačenje, postupci na javnim mjestima, pušenje, pijančenje isl.

Strah je stalan pratilac dječijeg psihičkog razvoja. Najčešće se javlja od nekih realnih situacija – provjeravanje znanja, strah od roditelja ili nastavnika, javnog istupanja, bolesti i sl. Često se mogu javiti i fobije od nepoznatih situacija i iznenadnih događaja.

 

Najozbiljniji emocionalni problem kod mladih je depresija.Depresivno stanje se javlja onda kada mladi ne uspjevaju u radu i učenju i kada osjećaju bespomoćnost. Najčešći simptomi depresije su potcjenjivanje sebe, povremeni plač, pomisao na samoubojstvo. U stanju depresije javlja se sporost u mišljenju, usporene aktivnosti, bezvoljnost i tjeskoba. Mladi nisu u stanju da primjete kako im nedostaje sposobnost da učine napor da bi ostvarili neki cilj. U tom slučaju izlaz traže u tome što negiraju značaj cilja, a uzimaju alkohol ili drogu.

Mladi se žele postupno osamostaliti.Suprotno tomu mnogi roditelji smatraju da je potrebno pojačati kontrolu, pratiti djete na svakom koraku i prisiliti ga da za sve svoje postupke «polaže račune». Neki roditelji kontroliraju što dijete radi u kupatilu, uznemiravaju ga ako se duže zadržava i određuju mu vrijeme koje tamo može provoditi. Neki opet prijetnjom, zastrašivanjem i kaznama nastoje promijeniti ponašanje djece.

 

   Škola i djeca u pubertetu

 

Odnos pubescenta prema školi se mijenja. Popušta u učenju, interes za školu slabi, mnogi učenici su povremeno površni i nemarni. Nemarnost i neurednost kod neke djece se odražava u zanemarivanju higijenskih navika (nerado i neredovito se tuširaju, neuredni su u oblačenju, ne vode brigu o urednosti školskih knjiga i školskog pribora i sl. Roditelji i nastavnici moraju znati da su sve te promjene odraz djetetove nestabilnosti i sukoba između njegovih želja i mogućnosti i s druge strane obveza i sposobnosti.

Zato je od presudne važnosti da roditelji budu pripremljeni za odgoj pubescenta. Roditelji ! - ukoliko uspijete zadržati autoritet, povjerenje i ljubav prema djetetu, neće vam biti teško da zajedno sa djetetom prebrodite sve probleme koji se mogu javiti u pubertetu. Tako ćete s lakoćom i dalje voditi svoje dijete i pomagati mu kada odraste. Dijetetu treba pomoći sa što više razumijevanja, uvjeriti da nam je do njega stalo, da ga volimo i razumijemo i ako njegovim ponašanjem nismo uvijek zadovoljni. Potrebno je izbjegavati svađe i sukobe, nasilje i grubost.

 

Djetetu treba mirno obrazložiti pogreške i propuste, čime ćemo mu dati do znanja da odrasli zreli ljudi rješavaju probleme dogovorom, bez svađe, sile i međusobnog prkošenja. Uz to ga treba maksimalno hrabriti i davati mu mogućnost da se bavi onim što ga interesuje i raduje. Tako će se uspjeti afirmirati i ispoljiti svoje sposobnosti.

 

 

Roditelji trebaju poduzeti slijedeće:

 

 -     Pružiti djeci što potpunija objašnjenja o promjenama i svemu što se kod njih događa, s ciljem da oni što više upoznaju sebe i uspostave kontrolu svojih emocija i svog ponašanja.

-     U obitelji stvoriti uvjete za zdrav psihički i tjelesni razvoj djeteta, obezbjediti mogućnost svestranog angažiranja, a umjesto strogog nadzora, pritiska i kazne, stvorite uvjete međusobnog razumijevanja, poštovanja i pomaganja uz međusobno povjerenje i uvjete u kojima će svatko biti odgovoran za svoje postupke.

-     Provoditi pravilnu prehranu djeteta, način odjevanja, razviti pravilne higijenske i radne navike, obezbjediti dovoljno sna, pomoći u organiziranju slobodnog vremena i zdravog duhovnog života.

-     Poticati mlade da zadovoljstvo nalaze u radu, da se bave konstruktivnim aktivnostima, da se duhovno zdravo razvijaju, da u radu nalaze zadovoljstvo i na osnovu toga dobivaju priznanja i stiču samopouzdanje.

-     Pomoći u pravilnom organiziranju rada i učenja, bavljenja rekreativnim i športskim aktivnostima kako bi se stalno uspostavljala duhovna i tjelesna ravnoteža.

-     Djetetu se može pomoći na način da uči doživljavati radosne emocije, da mu se pruža šansa za uspjeh, da se objektivno vrednuje i ma smisao postojanja, da dominira vjera u život, zadovoljstvo sobom i životom. Tako će nestati usamljenost, dosada i ravnodušnost koja se često javlja.

-   Veoma je značajno otkloniti strah i nervozu – uznemirenost, strah od javnog istupanja, strah od škole, nastavnika i pojedinih predmeta, strah od bolesti, strah od budućnosti, kao i strahovi preneseni iz djetinjstva.

-     Stalno ukazivati na to šta sve dovodi do poremaćaja u ponašanju, kao što je odavanje jeftinoj zabavi i užitcima, što dovodi do duhovne površnosti i emocionalnog siromaštva, subjektivizma, lijenosti i bježanja od odgovornosti.